pravnici najpoznatiji mezheba

Fekih ili muftij je mudžtehid, tj. pravni ekspert (ucenjak) sa naucnim, fizickim i moralnim predispozicijama i sposobnostima za izvodenje šerijatskih odredbi iz vjerskih tekstova. U zadnje vrijeme ovaj termin se metaforicki odnosi na ucenjaka mezheba koji samo prenosi deciziju nekog mudžtehida onome koji pita za rješenje nekog pravnog problema da bi isprakticirao njegov propis. Naravno, ovo znaci samo obavijest ucenijeg o nekom propisu cije rješenje vec postoji u mezhebu i nije originalna decizija (fetva) onoga koji je pitan.
Mezheb lingvisticki znaci „put“, a pravno-terminološki odnosi se na propise i rješenja mnogobrojnih pravnih dogadaja i problema. Lingvisticki i terminološki mezheb ima zajednicko znacenje u cinjenici da je put (mezheb) linija života, a pravni propisi usmjeravaju i odreduju njegov smjer.
Još u vrijeme ashaba pojavljuju se klice mezheba. Historijski se spominje mezheb Abdullaha b. Omera, r.a, mezheb Aiše, r.a, mezheb Abdullaha b. Mes'uda, r.a, i drugih ashaba.
To se nastavlja i u vrijeme tabi'ina, medu kojima se istice sedam poznatih fekiha u Medini (Se'id b. El-Musejjeb i drugi); u Kufi: Alkame, Ibrahim en-Neha'i (šejh Hammada b. Ebi Sulejmana koji je bio ucitelj Ebu Hanife); i u Basri El-Hasen el-Basri.
Pocetak drugog stoljeca po Hidžri, pa sve do polovine cetvrtog stoljeca, racuna se zlatnim dobom idžtihada. Iz tog perioda potjecu trinaesterica nezaboravnih mudžtehida ciji su mezhebi zapisani, sacuvani i slijedeni.
To su:

· Sufjan b. U'jejne u Mekki;
· Malik b. Enes u Medini;
· El-Hasen el-Basri u Basri;
· Ebu Hanife i Sufjan Es-Sevri u Kufi;
· El-Evzai u Šamu;
· Šafija i El-Lejsi b. Sa'd u Egiptu;
· Ishak b. Rahavija u Nejsaburu;
· Ebu Sevr, Ahmed b. Hanbel, Davud ez-Zahiri i Ibn Džerir et-Taberi u Bagdadu.
Naravno, vecina tih mezheba nije zaživjela, jer nisu imali svoje sljedbenike i promotore, ali je trag o njima sacuvan u mezhepskim knjigama.

1. Ebu Hanife, En-Nu'man b. Sabit (80-150. g. po h.)
- Utemeljitelj hanefijskog mezheba

Ebu Hanife, utemeljitelj hanefijskog mezheba, prozvan Najvecim imamom (imamul-e'azam), Kufljanin je, trgovac platnom i potomak slobodnih Perzijanaca. Roden je 80, a umro 150. god. po H. Živio je u vrijeme dva hilafeta: emevijskog i abbasijskog. Racuna se generacijom etba'ut-tabi'in (druga generacija iza generacije ashaba) ili cak i kao pripadnik generacije tabi'ina. Susreo se sa Enes b. Malikom i prenosi od njega hadis: ,,Traženje nauke je obaveza za svakog muslimana.'' On je iracki fekih i racionalisticki imam. Šafija je rekao: ,,Ljudima je neophodan fikh Ebu Hanife.''
Nauku hadisa i fikha preuzimao je od najvece uleme. Osamnaest godina uci pred Hammad b. Sulejmanom, ekspertom iz fikha i ucenikom Ibrahima en-Neha'ija. Ebu Hanife bio je rigorozan pri ocjeni i primanju hadisa a liberalan u oslanjanju na analogiju i princip pravnickog preferiranja (istihsan).
Njegov mezheb se temelji na slijedecim pravnim izvorima:

1. Kur'an
2. sunnet
3. idžma' (konsenzus),
4. kijas (analogija),
5. istihsan (korektivni princip, princip pravnickog preferiranja),

Njegove najpoznatije knjige su El-Fikhul-ekber iz apologetike i Musned u hadisu. Nema zabilješki niti tragova da je imao vlastitu knjigu iz fikha.
Njegova najpoznatija cetiri ucenika su:
1. Ebu Jusuf Ja'kub b. Ibrahim el-Kufi (113-182. god. po H.)
Bio je vrhovni sudija u vrijeme halife Er-Rešida. Najzaslužniji je za ocuvanje i sistematizaciju metodologije islamske jurisprudencije hanefijskog mezheba. Njegova pravna mišljenja prenesana su širom svijeta. Bio je mudžtehid mutlak (mudžtehid, pravni ekspert, ucenjak koji ima sve potrebne predispozicije za izvodenje šerijatskih propisa u citavom Šerijatu).

2. Muhammed b. El-Hasen eš-Šejbani (132-189. god. po H.)
Otac mu je bio iz Damaska. Roden je u Vasitu, odrastao u Kufi, živio u Bagdadu a umro u Rej'u. Prve spoznaje o fikhskim znanostima dobio je od Ebu Hanife a upotpunio ih je kod Ebu Jusufa. Družio se jedno vrijeme i sa Malik b. Enesom. Perjanicu prvaka i pravnog znalca Iraka ponio je poslije smrti Ebu Jusufa. Bio je takoder mudžtehid mutlak. Napisao je brojne knjige u kojima je obrazložen i sacuvan mezheb Ebu Hanife, tako da njemu pripada velika zasluga za ocuvanje hanefijskog mezheba, posebno zbog zbirke knjiga Zahirur-rivaje. Te knjige i mišljenja temelj su hanefijskog mezheba (i odražavaju mišljenja trojne elite mezheba).
3. Ebu Huzejl, Zufer b. el-Huzejl b. Kajs el-Kufi (110-158. god. po H.)
Roden je u Isfahanu a umro u Basri. U prvo vrijeme bio je pristalica hadisa a zatim se posvetio logici i postao najsposobniji Ebu Hanifin ucenik u pitanjima analogije i logike. I on se smatra mudžtehidom mutlakom.
4. El-Hasen b. Zijad el-Lu'lu'i (umro 204. god. po H.)
Bio je ucenik Ebu Hanife a zatim Ebu Jusufa i Muhammeda. Poznat je po prenošenju hadisa i Ebu Hanifinih mišljenja. Medutim, njegov rivajet i prenošenje nema pravnu snagu i stepen zbirke Zahirur-rivaje imama Muhammeda. El-Hasen b. Zijad nema stepen idžtihada kao Ebu Hanife i njegova prva dva ucenika (Ebu Jusuf i Muhammed).

2. Malik b. Enes (93-179. god. po H.)
- Utemeljitelj malikijskog mezheba

Imam Malik b. Enes b. Ebi A'mir el-Asbehi, roden je u vrijeme halife El-Velida b. Abdul-Melika a umro u Medini, u vrijeme Er-Rešida. Živio je u vremenu emevijske i abbasijske dinastije. Nije selio iz Medine. U to vrijeme islamska država se proširila i prostirala: od Atlanskog okeana zapadno do Kine istocno, dopiruci i u srce Evrope osvajanjem Španije. Strucnjaci za fikh i hadis smatraju ga imamom za navedene oblasti nakon generacije tabi'ina.
Malik je ucio pred ulemom Medine, posebno dugo pred šejhom Abdur-Rahmanom Hurmuzom, uzimajuci i od Nafi'a, mevla Ibni Omera, i Ibni Šihaba ez-Zuhrija. Njegov šejh u fikhu je Rebi'a b. Abdur-Rahman poznat kao Rebi'atur-re'j (Rebi'a Mislilac). Priznat je kao imam u hadisu i fikhu, a njegova knjiga Muvetta' pravi je biser iz te dvije znanosti. Šafija o njemu kaže: ,,Malik je moj ucitelj. Od njega sam pokupio znanje. On je nepobitni dokaz (hudždže) izmedu mene i Allaha, dž.š. Niko mi nije povjerljiviji od Malika. Kada se spomene medu ulemom, Malik je zvijezda blistava.''

Malik je utemeljio svoj mezheb na dvadeset dokaza (izvora). Pet temeljnih je iz Kuržana i pet potpuno identicnih iz sunneta:
1. nass (tekst Knjige),
2. zahir (vidljivo, bukvalno znacenje Knjige), tj. opcenito znacenje,
3. delil (dokaz Knjige), tj. mefhumul-muhalefe (princip koji podrazumijeva da se nespomenuto tretira metodom suprotnog znacenja i naziva se delilul-kitab - argumentum a contrario),
4. mefhu (razumijevanje Knjige), tj. mefhumul-muvafeka, (princip koji podrazumijeva da nespomenuto tekstom uzima isti propis kao i spomenuto i naziva se fahval-kitab),
5. tenbih (upozorenje), tj. upozorenje na i'llet (upozorenje na efektivni uzrok, djelotvorni, zakonski razlog propisu).

Ostatak cine slijedeci izvori:
6. idžma' (konsenzus),
7. kijas (analogija),
8. a'melu ehlil-Medine (praksa Medinjana),
9. mezheb ashaba (pravna škola nekog od drugova - ashaba Poslanika, s.a.v.s.),
10. istihsan (korektivni princip, princip pravnickog preferiranja),
11. sedduz-zera'i' (preventivno pravnicko sankcionisanje),
12. mura'atul-hilaf (princip uzimanja u obzir pravnih razlika),
13. istishab (princip pretpostavke nastavljanja nekog stanja koje je egzistiralo dok se ne dokaže suprotno),
14. el-mesalihul-mursele (opca korist, javni interes),
15. šer'un men kablena (predislamsko pravo, šerijat koji je bio prije nas a nije stavljen van pravne snage).
Imam Malik je, kao izvor, posebno koristio sunnet, praksu Medinjana, princip opcih, javnih koristi, mezheb ashaba ako je prenesen sahih predajom itd.

Najpoznatiji njegovi ucenici su egipatska grupa ucenjaka, sjevernoafricka i španska. Najpoznatiji iz egipatske grupe su sedmerica ucenjaka, a pet najpoznatijih su:
1. Ebu Abdullah Abdur-Rahman b. el-Kasim (umro u Egiptu 191. god. po H.)
Svrstavaju ga u kategoriju mudžtehida mutlaka (neovisnim mudžtehidom). Ucio je pred Malikom dvadeset godina a fikh je uzeo od El-Lejs b. Sa'da koji je umro 175. god. po H.
Jahja b. Jahja kaže o njemu: ,,On je najveci znalac Malikovog mezheba i najpovjerljiviji.''
Pregledao je, ispravio i verifikovao El-Mudevvenu, najvjerodostojniji i najpoznatiji izvor malikijskog mezheba. Njegovu verziju El-Mudevvene preuzeo je marokanski ucenjak Sahnun, postavljajuci je i klasificirjuci kao pravno djelo izuzetne vrijednosti.

2. Ešheb b. Abdul-Aziz el-Kisi (150-204. god. po H.)
Roden je kad i Šafija, a umro osamnaest dana poslije Šafije. Fikh je ucio od Malika i El-Lejsa b. Sa'da. Perjanicu prvog poznavaoca fikha u Egiptu preuzeo je nakon smrti Ibnul-Kasima. Napisao je knjigu Mudevvenetu Ešheb prenoseci u njoj malikijski fikh. Šafija o njemu kaže: ,,Nisam vidio veceg poznavaoca prava od Ešheba.''
U Španiji je djelovao:
3. Jahja b. Jahja b. Kesir el-Lejsi, (umro 234. god. po H.)
Djelovao je u Španiji (Kordoba) i proširio malikijski mezheb na tim prostorima.
U Sjevernoj Africi javljaju se:
4. Esed b. el-Furat b. Sinan et-Tunisi (145-213. god. po H.)
Porijeklom je iz Horasana, Nejsabur. Poginuo je kao šehid i komandant u Sirakuzi predvodeci islamsku vojsku u pokušaju da osvoji Siciliju. Bio je alim koji je baštinio dvije pravne škole; malikijski mezheb koji je direktno primao slušajuci Malikov Muvetta' od samog autora; i hanefijski mezheb u irackoj verziji jer se susretao i družio sa Ebu Jusufom i Muhammedom b. El-Hasenom. Poznata je njegova knjiga El-Esedijja koja je pravna osnova Sahnunove Mudevvene.

5. Sahnun Abdus-Selam b. Se'id et-Tenuhi, (umro 240. god. po H.)
Ucio je fikh pred ulemom Egipta i Medine dok nije postao najpoznatiji ucenjak fikha u svom vremenu. On je autor Mudevvene koja je temelj malikijskog mezheba.

3. Muhammed b. Idris eš-Šafi'i (150-204. h.)
- Utemeljitelj šafijskog mezheba

Šafija je bio Kurejševic, Hašimija i Mutallibija cije se porijeklo i genealogija susrece sa Poslanikom, s.a.v.s, kroz licnost njegovog djeda Abdu Menafa. Roden je u Gazi a umro u Egiptu. Dvije godine nakon što mu je u Gazi umro otac, majka ga je prenijela u Mekku gdje je odrastao kao siroce (jetim) koje je vrlo rano naucilo Kuržan napamet. Zatim je živio u pustinji medu beduinima u plemenu Huzejl, koje je govorilo najknjiževnijim arapskim jezikom, cije stihove je naucio napamet i postao ekspert arapske lingvistike i književnosti. El Asme'i o njemu kaže: ,,Neki djecak iz Kurejša po imenu Muhammed bin Idriz ispravio je stihove Huzejla.'' Bio je jezicki ekspert koji postavlja lingvisticka pravila.

U Mekki je ucio pred dvojicom muftija od kojih mu Muslim b. Halid ez-Zendži daje dozvolu za izdavanje fetvi kada je imao samo petnaest godina. Poslije toga odlazi u Medinu gdje fikh uci pred Malikom od kojega prima Muvetta' i pamti ga za devet noci. Prenosilac je hadisa od Sufjana bin 'Ujejne, Ibni 'Ijada i svoga amidže Muhammeda b. Šafije. Zatim je putovao u Jemen gdje radi izvjesno vrijeme a potom seli u Bagdad gdje preuzima pravne knjige hanefijskog mezheba od irackog fekiha Muhammeda b. el-Hasena sa kojim je vodio pravne rasprave i oduševljavao halifu Er-Rešida. Susreo je Ahmeda b. Hanbela u Mekki (187. god. po H.) a potom i u Bagdadu (195. god. po H.) uzevši od njega fikh i usul, posebno mes'ele u vezi sa derogiranjem Kuržana. U Bagdadu piše knjigu El-Hudždže koja sadrži Šafijin Stari mezheb. U Egipat prelazi dvjestote god. po H. gdje utemeljuje svoj Novi mezheb i potom preseljava kao šehid nauke (šehidul-‘ilm) . Ukopan je u Karafi.
Najpoznatije njegovo djelo je Er-Risale, gdje prvi sistematizira nauku metodologije islamske jurisprudencije (usuli-fikh). Bio je neovisni, opci mudžtehid (mudžtehid mutlak, mustekill). Slovi kao imam u fikhu, hadisu, usulu i književnosti arapskog jezika. On je objedinio fikh Hidžazlija i Iracana.
Ahmed b. Hanbel o njemu je rekao: ,,Bio je najveci znalac Allahove Knjige i sunneta... Niko nije dotakao divit i kalem a da Šafija nije iznad njega.''

Izvori njegovog mezheba su:
1 Kur'an
2 sunnet
3 idžma' (konsenzus),
4 kijas (analogija).

Nije prihvatio mezheb ashaba kao izvor Šerijata smatrajuci to idžtihadom koji je podložan grešci, niti istihsan, rekavši: ,,Ko presudi po istihsanu, time se stavlja u ulogu Zakonodavca.''
Odbio je i princip javne koristi, te i praksu Medinjana, tako da su ga Bagdadlije proglasile Pomagacem sunneta (Nasirus-sunne).
Njegovu staru knjigu El-Hudždže (osnova starog mezheba) prenose cetverica irackih pravnika: Ahmed b. Hanbel, Ebu Sevr, Ez-Za'ferani i El-Kerabisi. Ez-Za'feranijeva verzija je najcjenjenija.
Novi Šafijin mezheb, koji je sadržan u njegovoj knjizi El-Umm, prenose cetverica egipatskih pravnika: El-Muzeni, El-Buvejti, Er-Rebi'a, El-Džizi i Er-Rebi'a b. Sulejman el-Muradi.
Oficijelna fetva u šafijskom mezhebu uzima se iz novog mezheba, pošto se Šafija odrekao starih mišljenja, osim vrlo malog broja (17 ili, eventualno, 22 mes'ele), gdje je ostao pri starom mišljenju. U slucaju da je staro mišljenje utemeljeno na hadisu kome se ne protivi nikakav drugi dokaz, onda je taj hadis njegov mezheb, kao što je izjavio: ,,Ako dode vjerodostojan hadis, to je moj mezheb a mojim mišljenjem omlatite o zid.'' Imao je sljedbenike i ucenike u Iraku, Hidžazu i Egiptu. Njegovi najpoznatiji egipatski ucenici prenosioci novog mezheba su:

1. Jusuf b. Jahja el-Buvejti (umro 231. god. po H.)
Zatvoren je i ubijen u Bagdadu zbog mes'ele o stvorenosti Kuržana koja je bila aktuelna u doba halife El-Mežmuna. Šafíja ga je postavljao za zamjenika u svojim naucnim halkama. Ima kompendijum zbirke Šafijinih mišljenja.
2. Ebu Ibrahim Isma'il b. Jahja El-Muzeni (umro 264. god. po H.)
Šafija je o njemu rekao: ,,El-Muzeni je pomagac moga mezheba.'' Ima mnogobrojne knjige u šafijskom mezhebu i dva kompendijuma: El-Mebsut i Es-Sagir. Od njega su fikh uzeli mnogobrojni ucenjaci Horasana, Iraka i Šama. Bio je alim mudžtehid.
3. Er-Rebi'a b. Sulejman b. Abdul-Džebbar el-Muradi (umro 270. god. po H.)
Dugo vremena ovaj ucenjak družio se sa Šafijom tako da je postao prenosilac (ravija) njegovih knjiga. Njegovom zaslugom prenesene su, izmedu ostalih, Šafijine knjige: El-Umm i Er-Risale. U slucaju kontradikcije njegovog i El-Mizenijevog prenošenja (rivajeta) Rebi'ino predanje je cjenjenije.

4. Ahmed b. Hanbel eš-Šejbani (164-241)
- Utemeljitelj hanbelijskog mezheba

Ahmed b. Hanbel roden je u Bagdadu gdje je odrastao i umro. Putovao je i boravio u naucnim centrima tadašnjih metropola i zemalja koje su se odlikovale znanjem i ucenjacima, kao što su gradovi: Kufa, Basra, Mekka, Medina, te zemlje: Jemen, Šam i Arabija.
Fikh je ucio od Šafije koji je doselio u Bagdad. Odlazeci za Egipat Šafija je rekao: ,,Napustio sam Bagdad ne ostavljajuci bogobojaznijeg i ucenijeg u fikhu od Ibni Hanbela.''
Ibrahim el-Harbi o njemu je rekao: ,,Vidio sam Ahmeda, kao da je objedinio znanje prijašnjih i potonjih generacija.''
Imao je preko stotinu šejhova i ucitelja postižuci stepen mudžtehida mutlaka mustekilla (opci, neovisni mudžtehid) u fikhu. Posebno se bavio memorisanjem i sakupljanjem hadisa kao njegov imam-predvodnik i najveci znalac hadisa u svom vremenu.

Doživio je iskušenje, mucenje i zatvaranje za vrijeme halifa: El-Me'muna, El-Mu'tesima i El-Vasika zbog poznate mes'ele o stvorenosti Kur'ana. Ibnul-Medini o njemu kaže: ,,Doista, Allah je uzdigao islam preko dvojice ljudi; Ebu Bekra, na dan ,,riddeta'' (dan kada su neka arapska plemena odbila davati zekjat) i Ibni Hanbela, na dan ,,mihne'' (poznati spor u apologetici o stvorenosti Kur'ana).''
Bišr el-Hafi kaže: ,,Ahmed je odigrao ulogu poslaníka.''
Hanbelijski mezheb temelji se na idžtihadskim osnovama slicnim šafijskom mezhebu jer se Ahmed obrazovao pred Šafijom. Izvori hanbelijskog mezheba su:

1. Kur'an
2. sunnet
3. fetve ashaba,
4. idžma' (konsenzus),
5. kijas (analogija),

6. istishab (princip pretpostavke nastavljanja nekog stanja koje je egzistiralo dok se ne dokaže suprotno),
7. el-mesalihul-mursele (opca korist, javni interes),
8. sedduz-zera'i' (preventivno pravnicko sankcionisanje),
Imam Ahmed nije napisao knjigu o fikhu, medutim, njegovi ucenici su utemeljili hanbelijski mezheb iz njegovih mišljenja, odgovora i prakse. Napisao je obimnu knjigu u hadisu (Musned), koja sadrži preko 40.000 hadisa. Imao je izuzetnu memoriju. Dozvoljavao je da se postupa po mursel hadisu i dai'fu koji se penje na stepen hasena preferirajuci postupak po ovim predanjima nad kijasom. Medutim, odbacivao je i nije dozvoljavao rad po batilu i munkeru.

Njegovi najpoznatiji ucenici su:
1. Salih b. Ahmed b. Hanbel (umro 266. god. po H.)
To je najstariji sin imama Ahmeda kojeg je on poucavao fikhu i hadisu. Bio je prenosilac (ravija) hanbelijskog fikha od svog oca.
2. Abdullah b. Ahmed b. Hanbel (213-290. god. po H.)
Abdullah je mladi sin imama Ahmeda i prenosilac hadisa od svog oca.
3. Ahmed b. Muhammed b. el-Hadždžadž b. el-Mervezi (umro 274. god. po H.)
El-Mervezi je najbliskiji i najpoznatiji ucenik Ahmeda b. Hanbela. Tretira se imamom fikha i hadisa. Autor je mnogobrojnih knjiga iz oblasti fikha.

4. Ahmed b. Muhammed b. Harun Ebu Bekr el-Hallal (umro 311. god. po H.)
Sabrao je, objedinio i prenio hanbelijski fikh (od hanbelijskih ucenjaka). Ono što je on sakupio sažeo je El-Bagdadi.
5. Ebul-Kasim el-Hirki el-Bagdadi (umro 334. god. po H.) sažeo je hanbelijski fikh u cuvenom kompendijumu Muhtesarul-Hireki koji je poslije prokomentarisao Ibn Kudame u El-Mugni, jednom od najpoznatijih fikhskih zbornika uopce.